Ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Muharem Fišo obišao je Francisa Ernesta Franka, Belgijanca francuskog porijekla, koji je u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine rame uz rame s našim borcima branio našu državu tokom agresije na nju.
S obzirom da Frank živi u izuzetno teškim materijalnim uvjetima, o čemu su ranije pisali neki mediji, ministar Fišo uručio mu je ovom prilikom paket sa prehrambenim artiklima i sanitarnim potrepštinama.
„Ono što vam u ovom trenutku mogu reći jeste da smo vam preko resornog ministarstva osigurali i ogrijevno drvo za predstojeću zimu“, dodatno je svojim riječima obradovao Franka ministar Fišo.
Frank se zahvalio Ministarstvu za boračka pitanja KS i ministru Fiši, zbog činjenice da su ga se sjetili. Ispričao je i ministru svoju tešku životnu priču.
„Cijela moja porodica poginula je u selu Slatina kod Osijeka kada je 1991. godine počeo rat u Hrvatskoj. Moj otac je bio ljekar pedijatar, specijalista, a majka je bila ambasadorica. Živjeli smo u selu Slatina kod Osijeka. Osnovnu i srednju školu sam završio u Parizu, a fakultet u SAD-u. Po struci sam inžinjer elektronike specijaliziran za pravljenje satelita. Živio sam s roditeljima, braćom i sestrama te suprugom i dvoje djece kada je počeo rat u Hrvatskoj. JNA je opkolila i napala selo, od 313 ljudi koliko je u njemu živjelo, preživjeli smo jedna petogodišnja djevojčica Mađarka i ja“, prisjetio se Frank i ovoga puta lijepih, ali i onih najtužnijih dijelova svog života.
U napadu na ovo selo poginuli su mu roditelji, dvije sestre, dva brata te supruga i dvoje djece, a on je bio ranjen. Nakon što se oporavio priključio se hrvatskoj vojsci i ostao u njenim redovima do obavijesti da se stranci više ne mogu boriti u Hrvatskoj. Tada je krenuo za Bosnu i došao u Hrasnicu, gdje se priključio jedinici „Crni labudovi“. I u njihovim redovima je ponovno ranjen da bi se, nakon oporavka, 1993. godine priključio 4. bataljonu hadžičke brigade ARBiH. Stalno je bio na terenu. Saborci ga pamte kao neustrašivog borca. Demobilisan je u junu 1996. godine. I danas još uvijek, nažalost, živi u štali u koju je ušao odmah nakon okončanja agresije, a čiju je jednu prostoriju uz pomoć dobrih ljudi minimalno osposobio za svoj svakodnevno teški život. Ima neriješeno pitanje državljanstva, socijalno i zdravstveno nije osiguran, a svaki dan preživljava više gladan nego sit.
Život mu katkad uljepša konkretna pomoć dobrih ljudi, baš kao što je i bila ova iz Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo.
